Na putu do cjeline

Hrvatska književnost ima više karakterističnih mikroprostora koji su iznjedrili grozdove poznatih književnih imena. Tako i Boka kotorska, koja nije samo zaljev hrvatskih svetaca nego i zaljev hrvatskih pjesnika. Jeronim Korner, Viktor Vida, Luka Brajnović, Vjenceslav Čižek, a poslije njih Branko Sbutega i Miloš Milošević samo su neka imena Bokelja koji su obilježili hrvatsku književnost 20. stoljeća. Srećom se taj niz nastavlja i u dvadeset prvom, pa Boka književno živi s nekoliko mladih ili mlađih pjesnika, među kojima je nakon objave zbirke Dvije trećine nezaobilazno i ime Adrijana Vuksanovića (1980), pjesnika iz Tivta.

Izd. Hrvatsko slovo i HNV Crne Gore, Zagreb, 2019.

Prije ove zbirke bilježi se nekoliko njegovih duhovnih pjesama tiskanih u Maruliću 2011, a više njegovih pjesama dostupno je na raznim internetskim stranicama. Pojava zbirke Dvije trećine s osamdesetak pjesama tako je prva zaokružena cjelina njegove poezije, s trima tematskim dominantama (koje se ne poklapaju s brojevno naslovljenim cjelinama I, II. i III), koje bismo mogli nazvati ljubavnom, misaonom i duhovnom. Potencijalnom čitatelju odmah treba pripomenuti kako ovo nije poezija za emocionalno uživanje ili za laku noć. Gruba je to poezija, teških boja, koja traži misaon napor, očitavanje i višekratno iščitavanje. No iako mjestimice nadrealistička („Hodaš glavom / Letiš nogama“), to nije delirična ni hermetična poezija.

Kada je riječ o ljubavnome ciklusu, to, u duhu prethodnih konstatacija, neće biti stihovi koje ćemo recitirati dragoj kako bismo je zadivili. Odsutnost nježnosti, ljubavne radosti ili tuge (iako ostaje pitanje može li ljubav ikada biti tužna) transponirana je u vibracije običnih stvari, kretanja i radnji: „U nedostatku Tvojega pogleda palim uskrsnu svijeću / da mi bar nešto obasjava sobu, // Ljepota je kada ti otvoriš kišobran / ili pozoveš lift… // Raspoređujem te po kući i već vidim stvari koje ti se raduju…“ (Nabrajanje Tebe), gdjekad s dozama erosa: „Napunila si stol slušanjem, / sada puniš krevet prstima. (…) Dijete sam / kada me obuzimaš svojom kožom. / Poslušnik sam Tvojih pokreta“ (Poslušnik Tvojih pokreta). Pjesnik pritom katkad hoda rubom ironije, primjerice u dojmljivoj pjesmi Veliki, metalni satovi.

Duhovna poezija obilježena je biblijskim motivima, primjerice u pjesmi Pšenično zrno: „Raspada se sve. / Koračaš po razlomljenim ostatcima / nadanja i izvjesnosti. // Sve lakoće postale su olovne. / Sve tajne postale su javne. Kuće. // Evo ti ptice prelaze ulicu. / Evo ti ribe odbijaju šutnju. // (…) Uzmi u ruke Riječ / jasnu i lišenu svake nesigurnosti. / Ljepota ostavljenosti je / put k jedinoj Vjernosti. // Ne gledaj gdje si / nego gdje ćeš biti. // (…) Ne gledaj što si / nego što ćeš biti.“ Tako je gotovo grubom neposrednošću, a ipak poetski suptilno pjesnik preoblikovao poznatu Isusovu parabolu „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12, 24). Sjajna je i ova teološka asocijacija: „U Kraljevstvu Nebeskom / bit ćemo sa sebi sličnima, / kaže On koji korača / kroz pošumljene riječi / i zalijeva ih dobrotom.“ Vuksanović ne skriva da je usidren u Riječ. Riječi jesu ili bi trebale biti izraz Riječi, bilo da „naručujemo piće u restoranu“ ili „zazivamo Boga“ (Božić). Slično asocira u pjesmi Večera. Izdvajamo još iz ovoga ciklusa pjesmu Advent: „Kad osvaja ništavilo, odlazim u tamnu pećinu svoje samoće i hladnoće. (...) Ta patnja mog mrtvila mora mi biti radost. Ona je zalet za skok preko ograde vremenitog. // Ne opiri se. Osluškuj. Motri. / To je tvoj, osobni advent.“

Misaonost njegove poezije više je u atmosferi slobodnog toka asocijacija negoli u obradama klasičnih temata refleksivne poezije, što može pokazati primjer iz pjesme Kruh naš svagdašnji: „Sunce je puno više od svjetlosti i topline, ali što bismo znali / o Njemu da nam se ne nudi kroz svjetlost i toplinu?“ To će, uz ostalo, biti vidljivo u nerijetkim gnomičnim izričajima, primjerice „Vrijeme je žeđ vječnosti“, „Misli su pregovaranje s Tajnim / Vjera je strpljenje Tajne“, „Križ je jedini zagrljaj“, „Najveći ne žive prošlost, već je stvaraju“, „Beskraj je prekoračiti kraj“.

Boka i bokeljski motivi nisu tema, ali se ekspliciraju u nekoliko pjesama (Tvoje trajanje, Umiranje s Tobom...), kao naznaka zavičajne ukorijenjenosti njegove duhovnosti i refleksije. Ova ozbiljna, semantički rastresita poezija, u kojoj su „pokreti slova“, a „koraci riječi“ zahtijeva, da budemo u trendu aktualija, stanovitu karantenu – tišinu i prebiranje – za uranjanje u Smisao. Jer tišina „ne smeta mom brevijaru, / a i drevne krunice kraj kreveta / ostaju smirene u njenoj blizini. / Mi smo od iste tišine“ (Bliskost tišine). To je, naposljetku, zadaća svake prave poezije. Čovjek nije dovršeno biće – on se tek dovršava, a poezija mu može pomoći na tom putu. Vuksanović je toga svjestan, kako će naposljetku zaključiti u posljednjoj pjesmi Moji razlomci. Stoga će i ove Dvije trećine zacijelo dovršavati na putu do Cjeline. Nedvojbeno, bokeljska (i) hrvatska književnost ima u Adrijanu Vuksanoviću originalan izraz poetskoga moderniteta.